Merak mi je...
Priroda već odiše svojom ljepotom! Drveće ponosno prpoši olistalim krošnjama...Neka su tek na pomolu. Tog jutra bude me, uhu ne tako uobičajene, simfonije ptica i ostala uzvrkutala stvorenja. Znaju me kao spavalicu i da ne volim kad mi bilo šta pomete san, ali bivaju tvrdoglave u namjeri i ubjeđenju da mi se mora svidjeti, jer svaki put komponuju nešto novo. I svaki put im nemam srca proturječiti, jer je zaista tako. "Nerma to voli" je misao što im se mota po njihovim majušnim glavama.
Svaka liska lahori uz potanani vjetrov ples, hrast, breza, javor, pa čak i gruba jela se veselo njišu...Samo što nisu progovorili, ali ćute uvidjevši da me i njihov razdragani spokoj razdražuje. Čak se oporavljaju i oni koji su zbog produžene zime bili na izmaku snage. Tamo gore, na najvišem brdu vidim puno djece, raštrkane po čitavoj livadi i osluškujem negodovanje što, eto već moraju ići na ručak...Nikome nijedan posao ne pada teško...Sve komšije nešto raduckaju okolo, jedni metu, jedni sade cvijeće za ovu sezonu, a drugi prave zaštitu tek isječenim drvima za, opet drugu sezonu.
Došlo i društvo! Alkoholno piće se nije posluživalo. Druženje je bilo dovoljno. Razgovor je tekao prirodno. Čak je i tišina u društvu bila ugodna - topla tijela jedno do drugog mirno su sjedila i slušala udaljene zvuke laveža pasa što su pratili lovce. Nikome nije bilo potrebno 'natakanje'. Ko god bi govorio, odrasli ili djeca, svi su slušali.
Pored sve većeg ovdašnjeg ludila, kao organizatora našeg vremena i života, vratismo se elementarnom. Svatih kako smo, barem nakratko, uspjeli naći i uhvatiti vrijeme u inat njegovom proteku. Ubijemo li osjet, ubili smo i vrijeme!
Blessed!
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.
A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim,bez njega moj život ne postoji...
