Neodgodivo putovanje
Nerma Razigranović
Ul. Snova, Ritma i Plesa bb
Nedođija
Kozmopolitska država
Draga Melodijo,
Nakratko ti dajem na znanje da sam od dugoročnih, jednoličnih obaveza što su me ščepale, napokon uzela godišnji odmor i odlučila ga iskoristiti za meni nadraže putovanje. Uostalom, znaš da te često posjećujem, a pošto si uvijek bila velikodušan domaćin, uvjerena sam da mi još uvijek čuvaš mjesto tamo. Ti me razveseljavaš, zbog tebe mi svaki djelić tijela trne...zbog tebe imam trajan osmijeh, živim tu i sada. Neobičan si davaoc nesebične pažnje, prisnosti, ljubavi. Fališ mi radi toga, znaš? Šta sad radimo...rumbu, mambo, salsu? Sigurna sam da ćemo opet imati nezaboravno druženje, kao i svaki put. Donosim novu kolekciju sa sobom...
Unaprijed se radujem susretu. Srećom, viza mi ne treba!
S ljubavlju,
Nerma
Ususret Crvenoj Jabuci (5.12.'09.)
Jo
š jedno avanturističko putovanje, natrag u dane mojih
roditelja i ulicu svojih snova, popločanom hitovima 80-ih, 90-ih...Ne Franka
niti Nancy Sinatre, ne Steviea Wondera, ne Boba Marleya, ne Michaela Jacksona,
nego hitovima našeg Balkana i...Crvene Jabuke! Bijah jedna od onih koji koračajući
i tragovima obilježavajući svaku ploču, kao hronološki utisnute pečate,
osluškujem tako poznate melose...Melose gitare, melose bubnjeva, a na kraju i odjeke
prelijepog djetinjstva koje se nekako udomaćilo i ostalo na dernecima odraslih.
Polagano idem od jedne do druge ploče, želeći se što duže zadržati na svakoj i
osjetiti fluid prostora...vremena...zadovoljstva. Kao uvertiru
najprije
osluškujem izvođenje „Kad ne bude mene“ od Indexa...Odmah poslije, sjetne „Tamo
gdje ljubav počinje“, „Volio bih da si tu“ i „Nekako s proljeća“...Vragolaste „Bježi
kišo s prozora“, „Zovu nas ulice“ i „To mi radi“, „Sviđa mi se ova stvar“, od
sarajevskih „Mahala“, „Moj grad“, „Nema više vremena“, „Ne govori više“ i
mnoštva drugih poznatih hitova do himne „Ima nešto od srca do srca“. I tako sa
suzom u mojim očima, ali primijetno ozarenim licem i osmijehom, dolazim gotovo
do kraja i dižem pogled...Napokon pjeva tu, ispred mene. Glas koji je
djetinjstvo jedne djevojčice obavio u pjesmu ljepote, zadovoljstva i sreće, sivu
poslijeratnu sliku ruševina i bijede drugih okolo, u dugine boje. Žera! Vedrina
tvojih pjesama je, na neobičan način, poticala održljivost ljudi u različitim
okolnostima i dala neku dječiju nadu. Uvijek sam voljela tvoju fizičku
monotonost na sceni, a takvu živost duboko unutra.
Žera nas je naposlijetku počastio gostovanjem Princes
Krofni, tamburašima i njihovom izvedbom sevdalinki i sevdaha, Halid Bešlić
svojom „Jesen u meni“, a kao šlag na torti, svojim suizvođaćima, glumcem
humoristom Enisom Bešlagićem i Antimonom, skupa pozdravljajući nas
komercijalnom „Jazz.ba“! A i mi smo njih odzdravljali sa: „...š'o me bona ne
nazoveš, š'o se ne javiš...“
Nakon tri i po sata čarolije i šetkanja ulicom snova, uslijedila je kao i uvijek, naša stvarnost. Nema veze...Zaploviti okeanom pjesme nikad nije bilo teško. U tolikim dubinama, nikad.
„Ima nešto od srca do srca
Neka tanka nit
Koja čini naše snove...“
Ali eto...ne da se dirati.
