Plešući san
Svjesnost se izražava kroz kreaciju. Ovaj svijet u kojem živimo je ples kreatora. Plesači dođu i odu u tren oka, ali ples i dalje živi. U mnogim prilikama kada plešem, osjećam da sam dotaknut nečim svetim. U tim trenucima, osjećam da mi se duh vine i postaje jedno sa svim što postoji. Postajem zvijezde i mjesec. Postajem onaj što voli i voljeni. Postajem pobjednik i pokorenik. Postajem gospodar i sluga. Postajem pjevač i pjesma. Postajem znalac i znani.
Nastavljam plesati, i onda, to je beskrajni ples kreacije. Kreator i kreacija se isprepliću u jedan jedinstven užitak.
Nastavljam plesati i plesati...i plesati, sve dok postoji samo...ples.
--- by Michael Jackson ("Dancing the Dream")
Povjerenje
„Hraneći vjeverice u parku, primijetio sam da jednoj od njih, kao da nisam ulivao povjerenje. Dok su druge prišle dovoljno blizu da jedu iz moje ruke, ona je bila suzdržana. Bacio sam kikiriki prema njoj. Nekako je već pristupila, zgrabila ga nervozno i pobjegla. Mora da se sljedeći put manje plašila, jer je prišla bliže. Što se sigurnije osjećala, više mi je vjerovala. Napokon, sjela mi je tačno pored stopala, toliko smjelo kao i sve ostale vjeverice što su ciktale za sljedećim kikirikijem.
Povjerenje je takvo – uvijek se svede na povjerenje u samog sebe. Drugi ne mogu prevladati strah za tebe; to moraš sam uraditi. Teško je, zato što su strah i sumnja nepopustljivi. Bojimo se da budemo odbijeni, da budemo povrijeđeni još jednom. Tako se držimo sigurnog odstojanja. Mislimo da ćemo se našim odvajanjem od drugih zaštiti, ali ni to ne pomaže. Čini da se osjećamo usamljeno i nevoljeno.
Vjerovanje sebi počinje spoznavanjem da je uredu bojati se. Nije problem imati strah, jer se svi osjećaju anksiozno i nesigurno ponekad. Problem je ne biti dovoljno iskren i priznati strah. Kad god prihvatim svoju vlastitu dvojbu i nesigurnost, otvoreniji sam prema drugim ljudima. Što dublje idem unutar sebe, jači postajem jer uočavam da je moje stvarno >ja< puno veće od bilo kojeg straha.
U potpunom prihvatanju sebe, i povjerenje postaje potpuno. Nema više razdvajanja među ljudima, jer nema više ni razdvajanja iznutra. U prostoru gdje strah živi, ljubavi je dozvoljeno da se širi.“
--- by Michael Jackson („Dancing the Dream“)
Čovjek
(...)
Postoji čovjek koji igra životnu igru tako dobro
To je takav čovjek, njegove misli ne možeš izreći,
I tako je kako on misli da bi trebalo biti,
Jer došao je njegov dan slobode
Tako se on smije, pokreće i priprema
Živ sam i ovdje sam zauvijek
To je čovjek
I onako je kako on misli da bi trebalo biti,
Jer došao je njegov dan slobode
Tako se on smije, pokreće i priprema
Živ sam i ovdje sam zauvijek
To je čovjek
Postoji čovjek
Svi su mislili da znaju
To je takav čovjek
Nije poput mene i tebe
Jesi li znao - Ovaj čovjek može uraditi šta god?
To je takav čovjek
Volio bih da smo mogli dati
(...)
E, čovječe moj...Kad bi svi bili poput tebe!
"This Is It" trejler
Dokumentarni film o Michaelu Jacksonu, kao kompilacija čitavog materijala(videa i slika), snimljenih u junu u centru "Staples" u Los Anđelesu i centru "Forum" u Inglvudu za ovogodišnji, nesuđeni nastup od 50 koncerata u londonskoj "O2 areni", će biti emitovan u svim bioskopima širom svijeta 28. oktobra '09. godine, a u Srbiji samo dan poslije tj. 29. oktobra tekuće godine. Film je režirao Michaelov dugogodišnji kolega i saradnik Keni Ortega: "Film je poklon ljubiteljima Majkla. Kada smo počeli da prikupljamo materijal, shvatili smo da imamo nešto nevjerovatno, jedinstveno i veoma posebno. To je lični, ekskluzivni pogled na kreativni svijet jednog genija."
Izvor: Beta / MJSerbia FC
Moja posveta po smrti Michaela Jacksona - klubu (28.06.2009.)
Svaki put sjednem za računar, evo već treći dan, želeći napisati riječi utjehe, za sebe , za vas, za porodicu i za nekog desetog…ali ne ide mi. I svaki put počnem, a znam da dušu ne mogu zadovoljiti ni početkom ni krajem…kao da namjerno želim prionuti na nešto drugo da se ne suočavam sa unutarnjim krahom zbog toga…
Od momenta kad sam vidjela “died” u 1:35h ujutro pa evo dosad, pokušavam mentalno uletjeti i upratiti tok cijele ove priče. Kakav čudan osjećaj…gdje god pogledam, sve je još uvijek na istom mjestu, a opet ne uspijevam dokučiti nešto tako značajno što mi nedostaje…nikako to nisam mogla prevarit u sebi, prvi dan pogotovo. Svi popraćeni događaji, sve reakcije, iskustva, taj molitveni glas i emocije koje bi te obuzele slušajući melose “Human Nature”, “For All Time”, ta energija “Smooth Criminal” i “Bad”, pa i vapaj i suosjećanje “They Don’t Care About Us”, “Childhood”, “The Lost Children”, Michaelova dostignuća i na kraju uhvaćen, onaj tako poznati pogled, pogled pun iskrenosti i iskri ljubavi…trenutno sve lebdi negdje okolo…ali nedostaje, nedostaje…(A da ne govorim o fanovima koji prate njegov rad dugi, dugi niz godina).
Desilo se to što se desilo i izgleda da je tako trebalo da bude. Za mnoge nas možda i prije nego što bi predvidjeli, ali šta mi ustvari znamo o tome? Znamo, dok ne kucne čas. I tek tada bi shvatili da je možda sasvim slučajan naslov, nakon toliko godina rada, kao jedan među zadnjima i “What More Can I Give”, na ostvarenje snova svih fanova Last Curtain Call ili konačno riječi pretposljednjeg dana, tako rijetko izgovarane: “Nikad nisam bio srećniji!” ?
Neki su ga voljeli, neki nisu…Neki su ga shvatali, neki nisu…Jedni su ga isključivo hvalili kao dobrog zabavljača i kralja muzike, drugi prihvatali u prvom redu kao filantropa…On je svejedno bio nepotpun čovjek!
Ali ja, kao što vjerujem da se sve dešava s razlogom, vjerujem i u Boga i Jedinog koji će mu dati istinsku nagradu, na onom svijetu, istinsku sreću. “Ako Bog postoji, zašto je dopustio da se desi?” Je li grijeh i tolika šteta Božijom voljom napustiti sve ovo okolo? Mislim, sve OVO okolo? Po mom mišljenju, ne. Ne samo zato što je po Božijem pravilu, nego što OVO nikad ne daje istinsku zaslugu. Sve je relativno i nikad univerzalno. Michaelovo srce je bilo preveliko za njega i za takvoga je razlog postojao. Ne znam koji, ali je postojao.
Zbog toga, upravo sada nam se osmjehuje odozgo!
To mi daje snagu…Snagu za dalje, snagu, da ono što sam stekla i proživjela, moram i želim ispuniti, moram da hoću, moram da mogu , da na kraju sebe pogledam u oči, da to dugujem ljudima i sebi. I dalje živim u tako opuštajućem, magičnom svijetu, ali i stvarnosti koju mu mogu i uspijevam udahnuti, jer…takva sam. I simply like livin’ this way!
Zato ljudi, kroz suze slobodno razvucite osmijeh jer tu su On i on! I za to postoji razlog 
Pomolite se, svako na svoj način, i ovaj tako blizak stranac će negdje duboko biti ponovo rođen u mom i vašim srcima!
Maybe the walls will tumble
And sun may refuse to shine
When I say, I love you
Baby, you’ve gotta know
That’s for all time
Jedan od mojih dražih “lines”
