To you...
Far away
but so close...
Not familiar
but so very known...
When I will face with that
I for so long suppose?
When we will be finally
to each other shown?
When?
How?
Where?
For how long more?
I don't know.
It's like reaching unreachable...
Catching our eternal sunshine of
a spotless mind,
Fighting for not to be blind...
...Unforgettable.
Dreaming a Dream,
Waiting to become a real.
Sounds insane
But you will be my man.
You!
Something whispers me it's the biggest
True.
Ever.
To H.
...jedan zračak 'iza'...
Iako ih probah potisnuti i nekako izmetnuti iz podsvijesti, a u pokušaju da se sve obavi, strepnja i grč zbog gomile fakultetskih obaveza dugo su bili prisutni. Počela sam gubiti osjećaj za mladalačkom slobodom, rekreacijom bilo koje vrste, običnom literaturom za kojom sam žudjela...Pobogu, trebalo mi je samo još zbaviti štap i udijeliti penziju! Srećom, dođe još jedno regenerativno ljeto, dani slobode, dani tancanja, ovaj put na duže staze - Njemačka. Za dugih vožnji, voljela sam te priuštene prilike zurenja u daljine, kako neki kažu, blejanja. Što širi horizont, veća divota. Dođosmo do naših destinacija, Riedericha i Huckelovena.
Rodbina, prisnost, opuštena druženja, zezanja, zabave svake vrste... I meni kao porodičnom tipu, veoma značajno. Pa je l' mi trebalo još nešto? Radovala sam se svakom trenutku...Od ukusnih i jedinstvenih hamburgera i piletine iz McDonaldsa, kineskih restorana i degustacija pekingške patke i sušija, brčkanja u bazenima, kupovine u jednom od najvećih trgovinskih centara Oberhausenu, obilaska prirodnih predjela, tornjeva do nekoliko okolnih gradića. Ono na čemu zavidim stanovnicima ove zemlje su red, rad i disciplina. Sva obrađena i zasijana brda su samo jedan od razloga koji opravdavaju moj stav. Zaista. Po povratku kući, kulturološki šok - lokalni vašer. Puf! Ajde, nek' se ljudi vesele! Svako na svoj način.
Na kraju, da bih dovršila krug, odlazim u želji da još jednom udahnem jadranski miris za ovu godinu. Korčula, po prvi put!
Sve bude i prođe. Muka, žalost i tuga definitivno da, to brzo zaboravljam. Ostalo nosim sa sobom, ovdje, unutra. Ne tjeram ga, ali izgleda da mu je mjesto upravo tu. Još jedno ljeto iza mene. Divno ljeto.
* Dešava li vam se često da nekim slučajem pri gubljenju konekcije, izgubite i upravo napisani tekst, bez mogućnosti da ga povratite?
Sad znam kako je. Preporučujem aspirin. ;)
