Ususret Crvenoj Jabuci (5.12.'09.)
Jo
š jedno avanturističko putovanje, natrag u dane mojih
roditelja i ulicu svojih snova, popločanom hitovima 80-ih, 90-ih...Ne Franka
niti Nancy Sinatre, ne Steviea Wondera, ne Boba Marleya, ne Michaela Jacksona,
nego hitovima našeg Balkana i...Crvene Jabuke! Bijah jedna od onih koji koračajući
i tragovima obilježavajući svaku ploču, kao hronološki utisnute pečate,
osluškujem tako poznate melose...Melose gitare, melose bubnjeva, a na kraju i odjeke
prelijepog djetinjstva koje se nekako udomaćilo i ostalo na dernecima odraslih.
Polagano idem od jedne do druge ploče, želeći se što duže zadržati na svakoj i
osjetiti fluid prostora...vremena...zadovoljstva. Kao uvertiru
najprije
osluškujem izvođenje „Kad ne bude mene“ od Indexa...Odmah poslije, sjetne „Tamo
gdje ljubav počinje“, „Volio bih da si tu“ i „Nekako s proljeća“...Vragolaste „Bježi
kišo s prozora“, „Zovu nas ulice“ i „To mi radi“, „Sviđa mi se ova stvar“, od
sarajevskih „Mahala“, „Moj grad“, „Nema više vremena“, „Ne govori više“ i
mnoštva drugih poznatih hitova do himne „Ima nešto od srca do srca“. I tako sa
suzom u mojim očima, ali primijetno ozarenim licem i osmijehom, dolazim gotovo
do kraja i dižem pogled...Napokon pjeva tu, ispred mene. Glas koji je
djetinjstvo jedne djevojčice obavio u pjesmu ljepote, zadovoljstva i sreće, sivu
poslijeratnu sliku ruševina i bijede drugih okolo, u dugine boje. Žera! Vedrina
tvojih pjesama je, na neobičan način, poticala održljivost ljudi u različitim
okolnostima i dala neku dječiju nadu. Uvijek sam voljela tvoju fizičku
monotonost na sceni, a takvu živost duboko unutra.
Žera nas je naposlijetku počastio gostovanjem Princes
Krofni, tamburašima i njihovom izvedbom sevdalinki i sevdaha, Halid Bešlić
svojom „Jesen u meni“, a kao šlag na torti, svojim suizvođaćima, glumcem
humoristom Enisom Bešlagićem i Antimonom, skupa pozdravljajući nas
komercijalnom „Jazz.ba“! A i mi smo njih odzdravljali sa: „...š'o me bona ne
nazoveš, š'o se ne javiš...“
Nakon tri i po sata čarolije i šetkanja ulicom snova, uslijedila je kao i uvijek, naša stvarnost. Nema veze...Zaploviti okeanom pjesme nikad nije bilo teško. U tolikim dubinama, nikad.
„Ima nešto od srca do srca
Neka tanka nit
Koja čini naše snove...“
Ali eto...ne da se dirati.
