Uokvirena slika
Kosmoški razmjeri ne trebaju biti granica. Samo Sunce što sija i grije nije jedini izvor svjetlosti i toplote, jer...Susteže se obasjati te i ugrijati ako mu to ne dozvoljavaš. Ha šta da ti radim da potaknem tu klicu u tebi? Bolje da te pustim da se zadržiš u mom pogledu uperen negdje gore, nego da ti pričam...Pa možda klicu i sam potakneš.
Vidim, treba ti vremena. Dobro. Ali da znaš, ustraješ li u tome opako si nadrljao...U svemu vidiš opasnost i slijedi te u stopu. Ne dozvoli da Kilimandžaro nadmaši visinu tvoje musrosti, tornadu da jačinom svojom snagu duha zdrobi ti, morskim strujama vjeru ti u kovitlac svrgnu na dno, najpažljivije izbrušenom i najsjajnijem dijamantu zaslijepi ti Sjevernjaču u oku, sumorno, turobno jutro poremeti bistrinu pogleda i jasan moto, ovozemaljskom iskušenju da umanji ti suosjećaj za druge, i na kraju, ne dozvoli da te izobiljna opskrba materijalnog što si sam proizveo, uzdigne iznad ljudskog. Kada shvatiš da je sve te puteve, pravce, smjernice, širinu i veličinu moguće uokviriti prizemljenošću i sve manje zapreke o koje se ponekad spotakneš osmotriš površno, dobiješ uramljenu sliku – Sreća ne proizilazi iz savršenosti. A kao takvoj joj se i smješkaš. Lijepe li dunjalučke enigme!
