Nedelja, Decembar 27, 2009
Na moje iznenađenje...
Novo jutro je tu. Pomalo progledavajući i osjećajući još uvijek ugodnost tople plahte, lijeno osmotrih zrake zubatog sunca što ih je pokušavalo iznjedriti kroz masu tmurnih oblaka. Još jedan običan dan i svakodnevnica za obične i svakodnevne ljude. Pogledaj ih...Samo gaze...gaze...i gaze. S crnim povezom preko očiju, a uporno ubrzavaju tempo. Svjesni su onog kamenja ispred sebe, ali nema veze, već će ih nekako probati zaobići ili nakon spoticanja, dići se ponovo sa mrakom pred očima. „Šta se dešava? Da ih možda sklonimo s puta kojim hodimo konstantno, gore-dolje?“ Ne, ne razmišljaju o tome. Nemaju oni vremena za to. Odavno mi se već nameće misao da, što se više živi, što se više radi, to se više cijepa nit, što veže čovjeka uz samog sebe, pa moderni najzaposleniji ljudi nemaju vremena pomišljati na jučerašnjicu, misleći tek na budućnost, te se može reći, da je vrtoglava i vratolomna savremena aktivnost kao vino ili hašiš tek sredstvo zaboravljanja na samog sebe.
Pokušavajući se odjutriti, ja ipak slasno grickam doručak, dovršavajući ga toplom bijelom kafom. Otupjelost na vanjsku buku automobila i nervoznih koraka mi dopušta sluh za lijepe melose lokalnog radija. Ali ne...nisu to jedini lijepi zvuci. Čujem još nešto, obično, a prijatno. Odgrćem zavjesu...Djeca. Djeca! Djeca? Djeca sa loptama, teniskim reketima, rolama i novim idejama strategija u igrama! Ne mogu da vjerujem. Kao da je prije deset godina bio zadnji put kada sam čula dječiju vrisku, graju i smijeh na pločniku...Svoje generacije, evidentno. (Računari, igrice i sve druge tehnološke garniture, šta uradiste ovim našim malim stvorenjima?) Bili smo željni slobode, željni dodira bosih nogu o zemlju, željni novog bicikla da „putujemo“, željni da barem taj period ne budemo uvjetovani niti da znamo za crni povez...Kao i oni sada!
Eto meni sunca i veselja u duši. Opaa... Naziralo se. Obasja i njih ubrzo. Teško se borilo sa oblacima, ali uspjelo nam je namignuti. ;)
Sunce, hvala ti što si izašlo za meneSunce, obećajem, misli su mi pozitivne
Mandrače, uvijek sam govorila da je najgore razmišljati mozgom mase, pogotovo mozgom TE mase. Skroje ti pola života svojim principima, a najžalosnije, istkaju mrežu mržnje na duše ljudi.
Otpozdravljam Mandraka zemljaka, visokom posmatraču iz oštrog ugla mačje perspektive :)))
sanjarenja, Ne dam da mi sivilo 'oboji' mladost. Tako ni post :)
A uz lijepo obojenu ružu, možete slobodno uzeti i ukusnu poslasticu!
sanjarenja, Milo mi je da Vam se sviđa! Vjerujte, postovi začeti od jednog antipisca(mene), su mi jako neobični jer inače pišem administrativnim stilom, tako da ne znam ni kako mi iole uspijeva! Mnogo su me ponukale senzitivne priče nekoliko ljudi ovdje, pa sam eto i ja osjetila istu potrebu...
Valjda je ono nešto iznutra nepokolebljivo. Sanjarenje takođe! :D
Ruža? Ah, pardon...samo izvolite!
Lezilebovića će uvijek biti. Ali ne prihvatajmo svijet po njihovoj mjeri no po mjeri čovjeka.
pozdrav optimizmom nadahnutom zemljaku
Mandrače, pored svih Lezilebovića izgleda da nas optimizam i drži! Ne da želimo, nego i moramo da slutimo dobro.
pozdrav :)
casper, iscjeljiteljska sredstva definitivno! ;)
P.S. Potrošila si dosta farbe, ali si jako lepo našminkala blog. Baš mi se dopada!
Lep i pozitivan post...nakon što si se odjutrila, baš si mi razvedrila popodne :)
A mogu li uzeti jednu od ovih ruža dole?
Drago mi je pročitati optimizam u tekstu. Eto dječija galama i sunce. Za početak dana dovoljno.
pozdrav zemljače
Uslov za svako dobro su pozitivne misli.
I osmeh:))))))
Pozdrav!
