S kim si, takav si!
Desetine signala, stotine zvukova, hiljade komunikacijskih sistema, a sve u svrhu nalaganja zahtjeva za vlastite potrebe. Psi pomoću očiju, obrva i repa, mace pomoću brkova, ušiju, nakostriješenosti, konji pomoću uzdisanja, stenjanja...
Ljudska komunikacija, verbalna, neverbalna, je zbog evolucije koja nas čini superiornom vrstom, dostigla najviši rang složenosti. Ne mislite li da su neke od životinja sa vokalnim traktom na putu da taj rang i dostignu?? Kao dječica koju prvo učimo osnovnim riječima...Hahahahaah Čovječe, još ćemo početi i diskusiju vodit! Samo jedan slatkiš molim i SVE ZA GAZDU! Od 'hello',preko 'I love you' do 'Mama'...
Kućni 'antikviteti'
U potrazi za nekim papirima i malo-pomalo praveći haos od čitave kuće, naposlijetku iskopah i čitavu riznicu duuugo neviđenih, a meni tako poznatih kućnih 'antikviteta'...Vjerovatno sam ih nekada gledala i koristila kao obične stvarčice kojima bih se poigravala radi čejfa, ne obračajući pažnju na korisnost što je bila na usluzi svima onima koji su je zaista i trebali. Jao!
Između ostalog:
- 'Ciglasti' fotoaparat sa ogromnim fokusom! Svojim pozornim okom zabilježio je sve i svašta: od malih, zinutih, bezubih usta preko puzanja do prvih koraka, popraćenih ozarenim licem i ogromnim smiješkom!
- Tatin jugoslavenski pasoš (živio drug Tito!)! Kako je bio mlad, lijep i zgodan na slici. A vidim, bogami se fino i proputovalo...Malo Rusija, malo Češka, Slovačka, malo Ukrajina, Bugarska, Njemačka...
- Stari dinari, dinari, dinari...Lat. denarius što znači rimski srebrni novac, a kasnije i manje vrijedan novac.
- Šeširi, cilindri! Ne pamtim nešto da su mi ih roditelji nosili...?! Možda ipak prije nego sam ja bila u planu ;) Zato su danas moji naomiljeniji accessoire...
- Vokmen...Zabačen davno kao i sve kasete.
Na moje iznenađenje...
Novo jutro je tu. Pomalo progledavajući i osjećajući još uvijek ugodnost tople plahte, lijeno osmotrih zrake zubatog sunca što ih je pokušavalo iznjedriti kroz masu tmurnih oblaka. Još jedan običan dan i svakodnevnica za obične i svakodnevne ljude. Pogledaj ih...Samo gaze...gaze...i gaze. S crnim povezom preko očiju, a uporno ubrzavaju tempo. Svjesni su onog kamenja ispred sebe, ali nema veze, već će ih nekako probati zaobići ili nakon spoticanja, dići se ponovo sa mrakom pred očima. „Šta se dešava? Da ih možda sklonimo s puta kojim hodimo konstantno, gore-dolje?“ Ne, ne razmišljaju o tome. Nemaju oni vremena za to. Odavno mi se već nameće misao da, što se više živi, što se više radi, to se više cijepa nit, što veže čovjeka uz samog sebe, pa moderni najzaposleniji ljudi nemaju vremena pomišljati na jučerašnjicu, misleći tek na budućnost, te se može reći, da je vrtoglava i vratolomna savremena aktivnost kao vino ili hašiš tek sredstvo zaboravljanja na samog sebe.
Pokušavajući se odjutriti, ja ipak slasno grickam doručak, dovršavajući ga toplom bijelom kafom. Otupjelost na vanjsku buku automobila i nervoznih koraka mi dopušta sluh za lijepe melose lokalnog radija. Ali ne...nisu to jedini lijepi zvuci. Čujem još nešto, obično, a prijatno. Odgrćem zavjesu...Djeca. Djeca! Djeca? Djeca sa loptama, teniskim reketima, rolama i novim idejama strategija u igrama! Ne mogu da vjerujem. Kao da je prije deset godina bio zadnji put kada sam čula dječiju vrisku, graju i smijeh na pločniku...Svoje generacije, evidentno. (Računari, igrice i sve druge tehnološke garniture, šta uradiste ovim našim malim stvorenjima?) Bili smo željni slobode, željni dodira bosih nogu o zemlju, željni novog bicikla da „putujemo“, željni da barem taj period ne budemo uvjetovani niti da znamo za crni povez...Kao i oni sada!
Eto meni sunca i veselja u duši. Opaa... Naziralo se. Obasja i njih ubrzo. Teško se borilo sa oblacima, ali uspjelo nam je namignuti. ;)
Sunce, hvala ti što si izašlo za meneSunce, obećajem, misli su mi pozitivne
Ususret Crvenoj Jabuci (5.12.'09.)
Jo
š jedno avanturističko putovanje, natrag u dane mojih
roditelja i ulicu svojih snova, popločanom hitovima 80-ih, 90-ih...Ne Franka
niti Nancy Sinatre, ne Steviea Wondera, ne Boba Marleya, ne Michaela Jacksona,
nego hitovima našeg Balkana i...Crvene Jabuke! Bijah jedna od onih koji koračajući
i tragovima obilježavajući svaku ploču, kao hronološki utisnute pečate,
osluškujem tako poznate melose...Melose gitare, melose bubnjeva, a na kraju i odjeke
prelijepog djetinjstva koje se nekako udomaćilo i ostalo na dernecima odraslih.
Polagano idem od jedne do druge ploče, želeći se što duže zadržati na svakoj i
osjetiti fluid prostora...vremena...zadovoljstva. Kao uvertiru
najprije
osluškujem izvođenje „Kad ne bude mene“ od Indexa...Odmah poslije, sjetne „Tamo
gdje ljubav počinje“, „Volio bih da si tu“ i „Nekako s proljeća“...Vragolaste „Bježi
kišo s prozora“, „Zovu nas ulice“ i „To mi radi“, „Sviđa mi se ova stvar“, od
sarajevskih „Mahala“, „Moj grad“, „Nema više vremena“, „Ne govori više“ i
mnoštva drugih poznatih hitova do himne „Ima nešto od srca do srca“. I tako sa
suzom u mojim očima, ali primijetno ozarenim licem i osmijehom, dolazim gotovo
do kraja i dižem pogled...Napokon pjeva tu, ispred mene. Glas koji je
djetinjstvo jedne djevojčice obavio u pjesmu ljepote, zadovoljstva i sreće, sivu
poslijeratnu sliku ruševina i bijede drugih okolo, u dugine boje. Žera! Vedrina
tvojih pjesama je, na neobičan način, poticala održljivost ljudi u različitim
okolnostima i dala neku dječiju nadu. Uvijek sam voljela tvoju fizičku
monotonost na sceni, a takvu živost duboko unutra.
Žera nas je naposlijetku počastio gostovanjem Princes
Krofni, tamburašima i njihovom izvedbom sevdalinki i sevdaha, Halid Bešlić
svojom „Jesen u meni“, a kao šlag na torti, svojim suizvođaćima, glumcem
humoristom Enisom Bešlagićem i Antimonom, skupa pozdravljajući nas
komercijalnom „Jazz.ba“! A i mi smo njih odzdravljali sa: „...š'o me bona ne
nazoveš, š'o se ne javiš...“
Nakon tri i po sata čarolije i šetkanja ulicom snova, uslijedila je kao i uvijek, naša stvarnost. Nema veze...Zaploviti okeanom pjesme nikad nije bilo teško. U tolikim dubinama, nikad.
„Ima nešto od srca do srca
Neka tanka nit
Koja čini naše snove...“
Ali eto...ne da se dirati.
Čovjek
(...)
Postoji čovjek koji igra životnu igru tako dobro
To je takav čovjek, njegove misli ne možeš izreći,
I tako je kako on misli da bi trebalo biti,
Jer došao je njegov dan slobode
Tako se on smije, pokreće i priprema
Živ sam i ovdje sam zauvijek
To je čovjek
I onako je kako on misli da bi trebalo biti,
Jer došao je njegov dan slobode
Tako se on smije, pokreće i priprema
Živ sam i ovdje sam zauvijek
To je čovjek
Postoji čovjek
Svi su mislili da znaju
To je takav čovjek
Nije poput mene i tebe
Jesi li znao - Ovaj čovjek može uraditi šta god?
To je takav čovjek
Volio bih da smo mogli dati
(...)
E, čovječe moj...Kad bi svi bili poput tebe!
Homoseksualnost?
Bog dijeli ljude na dobre i loše. Mislim da, prije nego što osudimo nekoga zbog njegove fizionomije i 'slabog gena' (što ne mora značiti bolest), trebamo se obazrijeti na sve ostale kvalitete dotičnog. Dosad nisam imala priliku kretati se u takvoj okolini, a iz razgovora sa stručnim licem, profesoricom bračnog prava, ustvari se moglo doznati da boraveći sa anti-straighterima, većina njih su jako trezvena i rezonujuća lica, samo sa izuzetkom naklonjenosti prema suprotnom spolu.
Zašto ga isključivati kada ima veću savjesnost i osjećaj za pomoć od većine? Zašto ga odbiti kada razmjenjuje s vama misli i teme kao svaki normalan čovjek? Zašto ga izuzeti iz univerzalne želje za dobrom ,za promjenom?
Ne znam zašto je tendencija vlasti da onemogući njihovo sklapanje braka, kada to, najvjerovatnije, neće umanjiti broj homoseksualaca u zajedništvu, ili? Samo mogu prouzrokovati dodatna negodovanja i proteste, koji nas ionako, iz svih sfera, bombarduju gdje god krenemo...
Razlog zbog kojeg je ova tema jako diskutabilna, i potpuno ili djelimično afirmisana ili negirana je usvojenje djeteta od strane homoseksualnih parova, jer ipak prirodni zakon za pretke nalaže muškarca i ženu-kombinaciju kao jedini vid reprodukcije, i težina odgovora na djetetovo pitanje da svi njegovi vršnjaci imaju oca i majku...samo on dva oca ili dvije majke! S jedne strane. A s druge strane, argument, koji po meni, sigurno pobija potencijalnu negaciju, a to je četrnaestorostruko kvalitetniji odnos homoseksualnih parova prema usvojenoj djeci negoli onih bioloških!
Sada, jeste li Vi za afirmaciju...ili negaciju?
Mojih Top 15 pjesmica
Nakon toliko nekih starih i novih pjesama koje preslušavaš ponovo i iznova,svaki dan, svaki mjesec, svaku godinu, pronađeš se (ako ništa u 20-oj :) u iole sebi određenom žanru-onom koji ti najviše leži, a u mom slučaju to je uglavnom pop-r&b-reggae. Zaista volim muziku,tu neprevaziđenu metafiziku, pa mi je baš zbog toga bilo teško suziti izbor...Top 15 su većinom "tanahne" pjesmice koje su mom uhu najnježnije i srcu tople.
1. Sami Yusuf - "Asma Allah"
2. Michael Jackson - "Human Nature"
3. Toto - "Africa"
4. The Eagles - "Hotel California"
5. Andrea Bocelli - "Time To Say Goobye"
6. Michael Jackson - "Smile"
7. Terence Trent D'Arby - "Sign Your Name"
8. Marvin Gaye - "When A Man Loves A Woman"
9. Celine Dion - "That's The Way It Is"
10. Eros Ramazzoti - "Cosas De La Vida"
11. Berlin - "Take My Breath Away"
12. Bob Marley - " One Love"
13. Tupac - "When Thugs Cry"
14. Chris Rea - "It's A Wonderful Life"
15. Kate Bush - "Wuthering Heights"
"This Is It" trejler
Dokumentarni film o Michaelu Jacksonu, kao kompilacija čitavog materijala(videa i slika), snimljenih u junu u centru "Staples" u Los Anđelesu i centru "Forum" u Inglvudu za ovogodišnji, nesuđeni nastup od 50 koncerata u londonskoj "O2 areni", će biti emitovan u svim bioskopima širom svijeta 28. oktobra '09. godine, a u Srbiji samo dan poslije tj. 29. oktobra tekuće godine. Film je režirao Michaelov dugogodišnji kolega i saradnik Keni Ortega: "Film je poklon ljubiteljima Majkla. Kada smo počeli da prikupljamo materijal, shvatili smo da imamo nešto nevjerovatno, jedinstveno i veoma posebno. To je lični, ekskluzivni pogled na kreativni svijet jednog genija."
Izvor: Beta / MJSerbia FC
Moja posveta po smrti Michaela Jacksona - klubu (28.06.2009.)
Svaki put sjednem za računar, evo već treći dan, želeći napisati riječi utjehe, za sebe , za vas, za porodicu i za nekog desetog…ali ne ide mi. I svaki put počnem, a znam da dušu ne mogu zadovoljiti ni početkom ni krajem…kao da namjerno želim prionuti na nešto drugo da se ne suočavam sa unutarnjim krahom zbog toga…
Od momenta kad sam vidjela “died” u 1:35h ujutro pa evo dosad, pokušavam mentalno uletjeti i upratiti tok cijele ove priče. Kakav čudan osjećaj…gdje god pogledam, sve je još uvijek na istom mjestu, a opet ne uspijevam dokučiti nešto tako značajno što mi nedostaje…nikako to nisam mogla prevarit u sebi, prvi dan pogotovo. Svi popraćeni događaji, sve reakcije, iskustva, taj molitveni glas i emocije koje bi te obuzele slušajući melose “Human Nature”, “For All Time”, ta energija “Smooth Criminal” i “Bad”, pa i vapaj i suosjećanje “They Don’t Care About Us”, “Childhood”, “The Lost Children”, Michaelova dostignuća i na kraju uhvaćen, onaj tako poznati pogled, pogled pun iskrenosti i iskri ljubavi…trenutno sve lebdi negdje okolo…ali nedostaje, nedostaje…(A da ne govorim o fanovima koji prate njegov rad dugi, dugi niz godina).
Desilo se to što se desilo i izgleda da je tako trebalo da bude. Za mnoge nas možda i prije nego što bi predvidjeli, ali šta mi ustvari znamo o tome? Znamo, dok ne kucne čas. I tek tada bi shvatili da je možda sasvim slučajan naslov, nakon toliko godina rada, kao jedan među zadnjima i “What More Can I Give”, na ostvarenje snova svih fanova Last Curtain Call ili konačno riječi pretposljednjeg dana, tako rijetko izgovarane: “Nikad nisam bio srećniji!” ?
Neki su ga voljeli, neki nisu…Neki su ga shvatali, neki nisu…Jedni su ga isključivo hvalili kao dobrog zabavljača i kralja muzike, drugi prihvatali u prvom redu kao filantropa…On je svejedno bio nepotpun čovjek!
Ali ja, kao što vjerujem da se sve dešava s razlogom, vjerujem i u Boga i Jedinog koji će mu dati istinsku nagradu, na onom svijetu, istinsku sreću. “Ako Bog postoji, zašto je dopustio da se desi?” Je li grijeh i tolika šteta Božijom voljom napustiti sve ovo okolo? Mislim, sve OVO okolo? Po mom mišljenju, ne. Ne samo zato što je po Božijem pravilu, nego što OVO nikad ne daje istinsku zaslugu. Sve je relativno i nikad univerzalno. Michaelovo srce je bilo preveliko za njega i za takvoga je razlog postojao. Ne znam koji, ali je postojao.
Zbog toga, upravo sada nam se osmjehuje odozgo!
To mi daje snagu…Snagu za dalje, snagu, da ono što sam stekla i proživjela, moram i želim ispuniti, moram da hoću, moram da mogu , da na kraju sebe pogledam u oči, da to dugujem ljudima i sebi. I dalje živim u tako opuštajućem, magičnom svijetu, ali i stvarnosti koju mu mogu i uspijevam udahnuti, jer…takva sam. I simply like livin’ this way!
Zato ljudi, kroz suze slobodno razvucite osmijeh jer tu su On i on! I za to postoji razlog 
Pomolite se, svako na svoj način, i ovaj tako blizak stranac će negdje duboko biti ponovo rođen u mom i vašim srcima!
Maybe the walls will tumble
And sun may refuse to shine
When I say, I love you
Baby, you’ve gotta know
That’s for all time
Jedan od mojih dražih “lines”
