Nerma's Neverland

Na moje iznenađenje...

  Novo jutro je tu. Pomalo progledavajući i osjećajući još uvijek ugodnost tople plahte, lijeno osmotrih zrake zubatog sunca što ih je pokušavalo iznjedriti kroz masu tmurnih oblaka. Još jedan običan dan i svakodnevnica za obične i svakodnevne ljude. Pogledaj ih...Samo gaze...gaze...i gaze. S crnim povezom preko očiju, a uporno ubrzavaju tempo. Svjesni su onog kamenja ispred sebe, ali nema veze, već će ih nekako probati zaobići ili nakon spoticanja, dići se ponovo sa mrakom pred očima. „Šta se dešava? Da ih možda sklonimo s puta kojim hodimo konstantno, gore-dolje?“ Ne, ne razmišljaju o tome. Nemaju oni vremena za to. Odavno mi se već nameće misao da, što se više živi, što se više radi, to se više cijepa nit, što veže čovjeka uz samog sebe, pa moderni najzaposleniji ljudi nemaju vremena pomišljati na jučerašnjicu, misleći tek na budućnost, te se može reći, da je vrtoglava i vratolomna savremena aktivnost kao vino ili hašiš tek sredstvo zaboravljanja na samog sebe.

Pokušavajući se odjutriti, ja ipak slasno grickam doručak, dovršavajući ga toplom bijelom kafom. Otupjelost na vanjsku buku automobila i nervoznih koraka mi dopušta sluh za lijepe melose lokalnog radija. Ali ne...nisu to jedini lijepi zvuci. Čujem još nešto, obično, a prijatno. Odgrćem zavjesu...Djeca. Djeca! Djeca? Djeca sa loptama, teniskim reketima, rolama i novim idejama strategija u igrama! Ne mogu da vjerujem. Kao da je prije deset godina bio zadnji put kada sam čula dječiju vrisku, graju i smijeh na pločniku...Svoje generacije, evidentno. (Računari, igrice i sve druge tehnološke garniture, šta uradiste ovim našim malim stvorenjima?) Bili smo željni slobode, željni dodira bosih nogu o zemlju, željni novog bicikla da „putujemo“, željni da barem taj period ne budemo uvjetovani niti da znamo za crni povez...Kao i oni sada!

Eto meni sunca i veselja u duši. Opaa... Naziralo se. Obasja i njih ubrzo. Teško se borilo sa oblacima, ali uspjelo nam je namignuti. ;)

Sunce, obećajem, misli su mi pozitivne

Ususret Crvenoj Jabuci (5.12.'09.)

Još jedno avanturističko putovanje, natrag u dane mojih roditelja i ulicu svojih snova, popločanom hitovima 80-ih, 90-ih...Ne Franka niti Nancy Sinatre, ne Steviea Wondera, ne Boba Marleya, ne Michaela Jacksona, nego hitovima našeg Balkana i...Crvene Jabuke! Bijah jedna od onih koji koračajući i tragovima obilježavajući svaku ploču, kao hronološki utisnute pečate, osluškujem tako poznate melose...Melose gitare, melose bubnjeva, a na kraju i odjeke prelijepog djetinjstva koje se nekako udomaćilo i ostalo na dernecima odraslih. Polagano idem od jedne do druge ploče, želeći se što duže zadržati na svakoj i osjetiti fluid prostora...vremena...zadovoljstva. Kao uvertiru najprije osluškujem izvođenje „Kad ne bude mene“ od Indexa...Odmah poslije, sjetne „Tamo gdje ljubav počinje“, „Volio bih da si tu“ i „Nekako s proljeća“...Vragolaste „Bježi kišo s prozora“, „Zovu nas ulice“ i „To mi radi“, „Sviđa mi se ova stvar“, od sarajevskih „Mahala“, „Moj grad“, „Nema više vremena“, „Ne govori više“ i mnoštva drugih poznatih hitova do himne „Ima nešto od srca do srca“. I tako sa suzom u mojim očima, ali primijetno ozarenim licem i osmijehom, dolazim gotovo do kraja i dižem pogled...Napokon pjeva tu, ispred mene. Glas koji je djetinjstvo jedne djevojčice obavio u pjesmu ljepote, zadovoljstva i sreće, sivu poslijeratnu sliku ruševina i bijede drugih okolo, u dugine boje. Žera! Vedrina tvojih pjesama je, na neobičan način, poticala održljivost ljudi u različitim okolnostima i dala neku dječiju nadu. Uvijek sam voljela tvoju fizičku monotonost na sceni, a takvu živost duboko unutra.

Žera nas je naposlijetku počastio gostovanjem Princes Krofni, tamburašima i njihovom izvedbom sevdalinki i sevdaha, Halid Bešlić svojom „Jesen u meni“, a kao šlag na torti, svojim suizvođaćima, glumcem humoristom Enisom Bešlagićem i Antimonom, skupa pozdravljajući nas komercijalnom „Jazz.ba“! A i mi smo njih odzdravljali sa: „...š'o me bona ne nazoveš, š'o se ne javiš...“

Nakon tri i po sata čarolije i šetkanja ulicom snova, uslijedila je kao i uvijek, naša stvarnost. Nema veze...Zaploviti okeanom pjesme nikad nije bilo teško. U tolikim dubinama, nikad.

„Ima nešto od srca do srca

  Neka tanka nit

 Koja čini naše snove...“

  Ali eto...ne da se dirati.